Herstory
SREDNJOVJEKOVNE SESTRE
Znate onaj trenutak kad na cugi kolektivno krenemo fantazirati o ženskoj komuni, sasvim racionalno potaknute sve očitijom fašizacijom društva? E pa, jednu od inspiracija za ovaj projekt sigurno možemo izvući iz srednjeg vijeka; iz načina na koji su živjele i djelovale redovnice, mističarke, heretičarke, vještice... Ovaj povijesni period pati od lošeg PR-a - uporno je predstavljan kao mračni bezdan, no istina je da je u svojoj zrelijoj fazi obilovao ženskim otporom, protofeminizmom i, budimo realne, vrlo subverzivnom teologijom i duhovnim praksama. I to u samostanima.
Povijesne i teološke knjige i dalje vole srednjovjekovne samostane zamišljati kao sterilne prostore pune urednih, pobožnih muškaraca u habitima. No žene su u isto vrijeme osnivale vlastite zajednice, još u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku. Zato je vrijeme za kratki reality check: srednjovjekovne redovnice bile su među rijetkim pismenim ženama svoga vremena, autorice, mističarke i javne kritičarke crkvene i svjetovne moći, a njihovi zapisi – osobito mistični – puni su tjelesnog, često otvoreno erotskog jezika koji današnja teologija još uvijek pokušava procesuirati (hihihi).
A kad već pričamo o srednjovjekovnim sestrama koje nisu igrale po pravilima, navedimo one koje su Crkvi ozbiljno digle tlak:
1) Begine su bile ženske religijske zajednice na samom rubu dopuštenog (doslovno). Pojavljuju se krajem 12. i početkom 13. stoljeća, ponajprije u Flandriji, današnjoj Belgiji, sjevernoj Francuskoj, Nizozemskoj i dijelovima Njemačke. Žene u ovim zajednicama živjele su zajedno, bez muškaraca, od vlastitog rada, bez trajnih zavjeta i obaveze da postanu „Kristove zaručnice”. Drugim riječima: bile su pobožne, ali neinstitucionalizirane; religiozne, ali ne-redovničke. U suštini - strukturalna noćna mora za srednjovjekovno kršćanstvo. Begine nude treći put između braka i samostana, bez klauzure i svakodnevnog nadzora klera. To znači da i žensko iskustvo Bog⁞inje postaje primarno, a ne jeftini derivat muške teologije. Zato nije slučajno da su neke begine imale važnu ulogu u heterodoksnim i heretičnim strujanjima svoga vremena! Naravno, ovaj bombon ženske solidarnosti nije mogao potrajati: dio pokreta biva slomljen, neke žene završavaju pred inkvizicijom, a dio zajednica se, radi opstanka, pripaja „sigurnijim” redovničkim strukturama. Autonomija je, kao i obično, imala rok trajanja.
2) Ako tražimo srednjovjekovnu redovnicu koja je istodobno bila opatica, autorica, skladateljica, prirodoslovka i teologinja s ozbiljnim utjecajem, onda je to Hildegarda iz Bingena. Benediktinska opatica iz 12. stoljeća ostavila je iza sebe impresivan opus, među ostalim i Knjigu božanskih djela, u kojoj razvija razrađenu kozmičku viziju svijeta: svemir kao kružnu, živu cjelinu, prožetu zvijezdama, vjetrovima, elementima i onom famoznom „živom vatrom”. Nije gledala u nebo da bi se povukla iz svijeta, nego da bi ga objasnila. Hildegardu se danas s razlogom čita kao protofeministički relevantnu figuru: imala je javni autoritet, dopisivala se s carevima i biskupima, propovijedala, kritizirala crkvenu i svjetovnu vlast i pritom razvijala teologiju koja ozbiljno valorizira žene i ženstvo - uključujući govor o Bog⁞inji u ženskim terminima.
3) Što je s najdražim nam lezbijkama? Ako očekujete srednji vijek kao sterilnu zonu bez seksualne želje, imam loše vijesti (ili odlične, kako za koju). Arhivska građa otkriva nam naboj patrijarhalnih institucija kad osjete da joj redovnice postaju previše utjecajne, karizmatične ili - joj, ne - pretjerano povezane jedna s drugom. Najpoznatiji takav slučaj je Benedetta Carlini, opatica iz Toskane iz 17. stoljeća. Bila je mističarka, obdarena vizijama, javno propovijedala u transu i slično. To je sve skupa bilo too much, pa je se kreće pobliže motriti, a u sklopu crkvenih istraga pojavljuje se svjedočenje redovnice Bartolomee Crivelli o seksualnom odnosu s Carlini. Taj iskaz je danas teško čitati bez opreza: nastaje u kontekstu "smjestit ćemo mi njoj nešto" ispitivanja, a opis odnosa sugerira moguću prisilu i neravnopravnost odnosa moći.
No, ako se vratimo u 12. stoljeće, imamo rijedak dragulj koji nije zapisnik inkvizicije nego tekstualni trag ženske afektivnosti: tzv. Tegernsee ljubavna pisma. U zbirci postoji pismo koje se često navodi kao iznimno eksplicitan primjer žensko-ženske erotske retorike - uključujući spominjanje poljubaca i dodira grudi. Što iz toga smijemo zaključiti bez da učitavamo? Da je u srednjovjekovnim ženskim religioznim miljeima zaista postojao jezik intimnosti koji je emocionalno i erotski nabijen. Što ne smijemo zaključiti? Da je autorica lezbijka u današnjem smislu riječi. Povijest nam rijetko daje identitete; daje nam prakse, riječi i pukotine.
4) Hrotsvita iz Gandersheima, kanonica iz 10. stoljeća, zauzima ono nezahvalno mjesto koje povijest ne voli: previše je obrazovana da bi bila ignorirana, a previše subverzivna da bi bila kanonizirana. Prva je poznata dramatičarka u europskoj povijesti i autorica koja svjesno ulazi u muški književni kanon - uzima Terencija, tadašnju lektiru, i okreće ga protiv vlastitih pretpostavki. Umjesto erotskih komedija piše kršćanske drame, ali bez pobožnog kiča; umjesto žena kao objekata muške želje, u središte stavlja žene kao moralne i djelatne subjekte. Njezine junakinje biraju djevičanstvo, ali ne kao pasivnu vrlinu, nego kao strategiju otpora - osobito protiv prisile, uključujući seksualnu. U Hrotsvitinom svijetu ženska duhovna snaga nije nusprodukt muške svetosti, nego samostalna pozicija moći. I upravo zato njezin rad stoljećima ostaje nelagodan. Jer pokazuje da su žene u ranom srednjem vijeku znale pisati, misliti i preuzimati narativ - bez pardona.
No, prije nego što se previše zaljubimo u ovu priču, mali kritički podsjetnik. Redovnice jesu imale privilegije - i to zato što su se, barem nominalno, odrekle onoga što je srednjovjekovnu ženu najčešće guralo na društvenu i teološku marginu: svog tijela i seksualnosti. Ta cijena nije mala i ne treba je romantizirati. Ali nećemo ni automatski poništiti vrijednost tog rascjepa. Jer unutar samostana - onih „mejnstrim”, ali i onih koje je Crkva držala pod povećalom - žene su živjele intenzivno: emotivno, intelektualno, ponekad raskalašeno, često borbeno. U okvirima koji su im bili dani, znale su ih rastegnuti do pucanja.
I još jedna neposlušna misao za kraj. U rodnim studijima već se neko vrijeme ozbiljno razmatra teza da djevičanstvo i celibat nisu samo moralne kategorije, nego društveno-rodne pozicije koje ne stanu uredno u binarnu podjelu na „ženu” i „muškarca”. U tom čitanju, redovnice funkcioniraju kao svojevrsni treći rod: kao osobe koje su, privremeno ili trajno, izmaknule biologiji kao sudbini. Upravo im je ta pozicija omogućila pristup znanju, radu i prostoru koji bi im inače ostali zatvoreni.
Bilo kako bilo, učeći iz povijesti, realno je očekivati otpor - ako se žene ponovno zatrpaju dozlaboga dosadnim, štetnim i nekreativnim društvenim i teološkim pravilima.