top of page

Abecedarij

I ove teološke sezone - samo neposlušno! Započinjem kreiranje Abecedarija prgave duhovnosti. Mogu li se u teologiji pronaći ideje povezane s otporom toksičnim ideologijama? Da! Zato iskopavam ono subverzivno, neočekivano i prkosno u religijama, duhovnostima i vjerskim tradicijama. Otkrivam osobe, misli, koncepte i pokrete koji su mi omogućili propitivanje, redefiniranje i transformiranje duhovnosti. Kako u sebi, tako i u svijetu koji me okružuje. Od mitskih priča iz daleke prošlosti do suvremenih pokreta za oslobođenje, svaki će pojam predstaviti izgubljenu priču, utišan glas ili heretičnu ideju za vaš - i moj - užitak i pobunu. 

Ateizam na feministički način

Ateizam (grč. ἄϑεος: bez boga), bezboštvo; skup različitih teorija i/ili praksi što niječu Bog⁞inju.

Sveprisutan začin feminističke borbe sigurno je ateizam. "Religija je sredstvo opresije žena," orit će se sa prosvjednih skupova; "maknite krunice s naše vunice," pisat će na transparentima, kao i "nisam ja iz tvog rebra, nego ti iz moje vagine." Ateizam u stopu prati pokret za oslobođenje žena koji nastaje i raste u zapadnokršćanskoj kulturi, istovremeno se dramatično opirući njenim vrijednostima. Ideje ženske čednosti i nevinosti, kao i slike vrlih zaštitnica života i obitelji, nisu ostale zapisane samo u teološkim traktatima, već su tisućljećima žigosane u naša tijela, srca i umove. Religijom pripisane, a zatim normalizirane rodne norme čuvaju društveni poredak koji nam suštinski šteti.

Nije stoga čudno što je jedan od najosnovnijih oblika pobune žena u povijesti našeg oslobođenja, a i danas, onaj protiv religije. Na pitanje "je li potrebno, da bih bila autentična feministkinja, također biti i ateistkinja?", odgovor će često biti nedvosmisleno "da", pa će neke sestre čak i podrazumijevati ateizam svake feministkinje. No svaka od nas ima kompleksan odnos prema religiji. Feministkinje mogu biti religiozne, vjernice, duhovne, kao i one koje su 'dekonstruirale' svoje vjerske tradicije ili iz raznih duhovnosti uzele što im odgovara i, dakako, ateistkinje. 

Ateizam nam je toliko važan da s njim započinjem Abecedarij - jer ako ne možemo pričati o ateizmu, nećemo moći niti o religiji! Ateističke feministkinje na poseban se način pozicioniraju unutar feminizma, ali i unutar ateističkog pokreta. Ateistički feminizam javlja se kao odgovor na religiju koja potencira nejednakost žena i ograničava naša prava u duhovnim tradicijama, ali i u javnom prostoru. Ateistkinje se bune protiv molitelja, prosvjeduju ispred crkava i na trgovima, šire progresivne i kreativne ideje o rodu, obitelji i društvu, pozivaju se, glasno i nepokolebljivo, na razum i znanost. 

Budući da ateist⁞kinje čine prilično mali postotak svjetske populacije, a žena unutar tog broja ima manje od trećine, ateistkinje predstavljaju manjinu unutar manjine. Još je manji broj onih koje aktivno sudjeluju u organiziranom ateističkom pokretu. Čini se da su žene koje su odbacile religiju posebno nepopularne u našem društvu. Žene koje prkose religiji ugrožavaju patrijarhalni poredak i potkopavaju tradiocionalna društvena očekivanja.

Među ateistkinjama koje su zadužile feministički pokret su Elizabeth Cady Stanton, Simone de Beauvoir i Mary Daly. Potonja je feministička teologinja koja se obratila na ateizam zbog teškog položaja žena u svijetu, religiji i duhovnosti, uvidjevši da nema emancipacije unutar postojećih vjerskih struktura. Spajajući nespojivo, sebe je definirala kao 'radikalnu lezbijsku feministkinju'.

Anarhizam i duh kršćanstva

Anarhizam (grč. ἀναρχίa: bez vlasti), filozofsko-politički pokret koji vjeruje u društvo oslobođeno od vanjskog autoriteta – državnog, religijskog, pravnog, političkog ili ekonomskog.


No anarhija nije kaos! Ona je oblik posthijerarhijske etike, radikalne solidarnosti i samoupravljanja. Premda većina religija – uključujući kršćanstvo – povijesno služi (p)održavanju hijerarhija roda, klase i rase, naći ćemo i u njima ideje i prakse otpora. Kršćanski anarhizam političko je teološki pravac koji u središte stavlja Isusovu poruku kao radikalno subverzivnu i oslobađajuću. Isus iz evanđelja nije neki bijesni šef, već kvir disident koji odbacuje autoritet religijske i državne elite, opetovano kritizirajući bogate i moćne. Što je alternativa? Zajednica radikalno jednakih!

Upravo takvu zajednicu kršćanski anarhisti⁞kinje vide u slici Kraljevstva Božjeg. Za njih ono nije luksuzni dvor s pet zvjezdica u koji će se preseliti na kraju vremena, već vrlo ostvarivo, pravedno društvo ovdje i sada – bez dominacije, nasilja i eksploatacije. Odnosi u takvom društvu temelje se na horizontalnosti, brizi, uzajamnosti i solidarnosti. Povijesno gledano, slična načela prakticirale su prve kršćanske zajednice, koje su odbacivale privatno vlasništvo i utabane klasne razlike. Vrlo protokomunistički, vrlo radikalno! Danas se kršćanski anarhizam suprotstavlja kako državnom autoritetu, tako i institucionaliziranoj religiji, koju vidi kao sredstvo kontrole. Umjesto poslušnosti, nudi duhovni neposluh – ljubav kao jedini legitimni autoritet, a ne zakon, red ili profit.

Jedna od najupečatljivijih figura kršćanskog anarhizma je Dorothy Day (1897.–1980.), američka novinarka, katolkinja i društvena aktivistkinja, osnivačica Catholic Worker Movementa. Premda ju Crkva danas pokušava kanonizirati (što je ironično na više razina), Day je bila daleko od dobre katoličke žene - samoproklamirana anarhistkinja, protivnica rata, zagovarateljica radničkih prava i neumorna kritičarka klerikalne moći i buržoaskog morala. Njezina vjera nije ju pripitomila, već motivirala za otpor!

Bog⁞inja u fragmentima

Bog⁞inja – sveto, najviše biće; stvoritelj⁞ica svijeta; apsolutno i potpuno prisustvo, uzrok i smisao svega što jest.

No, o bog⁞inji ne znamo ništa sa sigurnošću. Ona je bila, ostaje i  bit će nespoznatljiva, zagonetka nad zagonetkama. Sve što uopće možemo dokučiti jest – slika bog⁞inje. A slike imaju svoj doseg. Za početak, kreiramo ih mi – ljudi – s obzirom na naše egzistencijalno iskustvo. Zato su slike uvijek fragmentarne, simboličke, kontekstualne.

Da, način na koji mislimo i osjećamo bog⁞inju govori više o nama nego o njoj. Reflektira naše kolektivne i individualne vrijednosti, strahove, čežnje, kulturne obrasce i povijesne traume. Pa se tako slike bog⁞inje mijenjaju s podnebljem, društvom, klasnim položajem, rodom i seksualnošću. Bog⁞inja nije fiksna - ona je fluidna, višeglasna, prijelazna. Mislimo li bog⁞inju kao nježnu, ali razarajuću Majku Zemlju? Kao sijedog, strogog Oca-Suca? Ili kao sveprisutnu, depersonaliziranu energiju koja pulsira u svemu što postoji? Dominantna slika božanskog u balkanskom kulturnom prostoru, osjećam, najčešće privilegira muško, očinsko, pravedno i ratničko. Naša imaginacija, primjerice, često nudi sliku boga-ratnika i njegovih „vjernih Hrvata“, što je u dubokom raskoraku s kvir, feminističkim, anarhističkim i antikolonijalnim teološkim imaginarijem. 

U suvremenom svijetu, međutim, bog⁞inja i njezino zrcalo – mi same – suočene smo s novim izazovima. Apsolutne istine su dekonstruirane. Velike naracije više ne vrijede. Religija i duhovnost postaju eklektične, personalizirane, višeslojno isprepletene s raznim identitetima osobe. Na horizontu svakodnevice pojavljuju se raznoliki duhovni izrazi: New Age sinteze, neopoganske prakse, Wicca, dekonstruirano kršćanstvo, teologija oslobođenja Latinske Amerike, islamski feminizmi, kvir duhovnosti, slavensko rodnovjerje i druge starosjedilačke vjerske prakse...

Je li takva raznolikost slabost – ili snaga? Nisam sigurna. Sukladno novijim metamodernim pristupima, duhovnost danas ne traži povratak naivnom praznovjerju, niti ciničnoj dekonstrukciji svega i svakoga. Traži novu sposobnost postojanja u paradoksu. Istovremeno vjerovati i sumnjati, osjećati i kritički misliti, graditi i razgrađivati, poput živog organizma. Nova duhovnost prihvaća da je bog⁞inja istodobno stvarna i metaforička, osobna i transpersonalna, ukorijenjena u povijesnom iskustvu, ali otvorena transcendenciji. Možda (ali samo možda!) nam ne treba totalna religija – nego otvorena mreža duhovnih praksi koje čuvaju svetost ranjivosti, (su)odnosa i samoprevazilaženja.

 

Bechdelov test - prolaze li ga religije svijeta? 


Bechdelov test; po američkoj karikaturistici Alison Bechdel, koja ga je popularizirala u stripu Dykes to Watch Out For 1985. godine, premda zaslugu za ideju pripisuje prijateljici Liz Wallace.

 

Test se često koristi kao jednostavan, ali učinkovit alat za procjenu prisutnosti (i kvalitete!) ženskih likova u filmovima, serijama ili knjigama. Da bi neko popularno djelo prošlo test, u njemu moraju postojati barem dvije žene koje međusobno razgovaraju – o nečemu što nije muškarac. Ako od danas krenete primjenjivati Bechdelov test dok vikendima bingeate serije, uronit ćete u novi, pesimistični svijet pop-patrijarhata. Mnoge popularne serije i filmovi – uključujući Gospodara prstenova, Seks i grad, jako popularan Sram i niz drugih – test padaju. Pad je zapravo blaga riječ - ovo je frontalni sudar s činjenicom da u većini popularnih djela 21. stoljeća žene, osim o tipovima, naprosto nemaju o čemu pričati.

Što bi se dogodilo kada bismo Bechdelov test primijenile na religije svijeta? Na svete tekstove, predaje, mitove i tradicije koje su oblikovale civilizacije i identitete? Rezultati su, očekivano, deprimirajući. U Bibliji se žene rijetko susreću, još rjeđe međusobno razgovaraju, a gotovo nikada bez posredovanja muškaraca ili zbog tema koje nisu vezane uz njih. Kao da su žene u Bibliji programirane da jedne drugima šute – osim ako treba komentirati čiji je tko sin, gdje je i što radi muž, ili što im je rekao anđeo muškog naličja. Ako sveti tekstovi šute kada žene progovore, možda je vrijeme da napišemo neke nove.

Ipak, postoje fragmenti koji – barem djelomično – prolaze Bechdelov test! U Knjizi o Ruti, Rut i Noemi, obje udovice, vode duboke, intimne razgovore o zajedničkom životu i opstanku, neovisno o muškarcima. Taj prizor ženske solidarnosti, posebno u feminističkim čitanjima židovskih teologinja, iščitava se kao primjer autonomije žena u kontekstu patrijarhalnog društva. Slično nalazimo i u Evanđelju po Luki, gdje Marija i Elizabeta razmjenjuju riječi radosti i duhovnog prepoznavanja u trenutku kada obje očekuju dijete. Iako se razgovor tiče trudnoće, feminističke interpretacije naglašavaju kako se u tom susretu događa snažno povezivanje dviju žena koje – bez prisustva muškaraca – prepoznaju bog⁞injino djelovanje u vlastitim tijelima i povijestima. Njihov razgovor ujedno je proklamacija nade i revolucije. 

U budističkoj tradiciji, zbirka Therīgāthā – stihovi redovnica – sadrži više od 70 pjesama koje izgovaraju žene o vlastitom duhovnom putu. Pjesme su zapravo monolozi namijenjeni drugim ženama, a nastale su u prvim stoljećima budizma. U njima nalazimo elemente međusobne solidarnosti, podrške i iskustvenosti – što je gotovo revolucionarno u kontekstu ranog religijskog kanona. Jer, budimo realne – kanoni i revolucije ne idu često ruku pod ruku.

Mitovi izvan monoteističkih tradicija – poput starogrčkog mita o Baubo i Demetri – također nude slike ženskog dijaloga. Kada boginja Demetra tuguje zbog gubitka kćeri Perzefone, Baubo je tješi gestom anasyrme – flešanja vulve – na što se pojavljuje Demetrin smijeh iz dubine trbuha. Mit prikazuje dvije žene koje dijele tugu, smijeh i iscjeljenje – bez muške dominacije u sadržaju ili značenju.

No, ovo su rijetki izuzeci. Sveukupno gledano, religijski tekstovi, kao i čitave vjere i tradicije, odražavaju duboku rodnu nejednakost. Pisani su, interpretirani i prenošeni u društvima u kojima su žene bile sustavno isključene iz obrazovanja, vodstva i odlučivanja. Ženski su glasovi rijetki, pasivizirani i gotovo uvijek definirani kroz odnos prema muškom autoritetu – bilo ocu, mužu, proroku ili Bogu.

Ako želimo živjeti duhovnost koja nije još jedna patrijarhalna floskula, već prostor istinske solidarnosti, onda ona mora ne samo proći Bechdelov test – nego ga radikalno nadmašiti. Trebamo tekstove, rituale i zajednice u kojima se žene, trans, gej, nebinarne i queer osobe susreću, razgovaraju i osnažuju jedna drugu – ne definirane pogledom cishet muškarca, nego vlastitim iskustvom, tijelom i duhom.

bottom of page