Abecedarij duhovne pobune
I ove teološke sezone - samo neposlušno! Započinjem kreiranje Abecedarija prgave duhovnosti. Mogu li se u teologiji pronaći ideje povezane s otporom toksičnim ideologijama? Da! Zato iskopavam ono subverzivno, neočekivano i prkosno u religijama, duhovnostima i vjerskim tradicijama. Otkrivam osobe, misli, koncepte i pokrete koji su mi omogućili propitivanje, redefiniranje i transformiranje duhovnosti. Kako u sebi, tako i u svijetu koji me okružuje. Od mitskih priča iz daleke prošlosti do suvremenih pokreta za oslobođenje, svaki će pojam predstaviti izgubljenu priču, utišan glas ili heretičnu ideju za vaš - i moj - užitak i pobunu.
Ateizam na feministički način
Ateizam (grč. ἄϑεος: bez boga), bezboštvo; skup različitih teorija i/ili praksi što niječu Bog⁞inju.
Sveprisutan začin feminističke borbe sigurno je ateizam. "Religija je sredstvo opresije žena," orit će se sa prosvjednih skupova; "maknite krunice s naše vunice," pisat će na transparentima, kao i "nisam ja iz tvog rebra, nego ti iz moje vagine." Ateizam u stopu prati pokret za oslobođenje žena koji nastaje i raste u zapadnokršćanskoj kulturi, istovremeno se dramatično opirući njenim vrijednostima. Ideje ženske čednosti i nevinosti, kao i slike vrlih zaštitnica života i obitelji, nisu ostale zapisane samo u teološkim traktatima, već su tisućljećima žigosane u naša tijela, srca i umove. Religijom pripisane, a zatim normalizirane rodne norme čuvaju društveni poredak koji nam suštinski šteti.
Nije stoga čudno što je jedan od najosnovnijih oblika pobune žena u povijesti našeg oslobođenja, a i danas, onaj protiv religije. Na pitanje "je li potrebno, da bih bila autentična feministkinja, također biti i ateistkinja?", odgovor će često biti nedvosmisleno "da", pa će neke sestre čak i podrazumijevati ateizam svake feministkinje. No svaka od nas ima kompleksan odnos prema religiji. Feministkinje mogu biti religiozne, vjernice, duhovne, kao i one koje su 'dekonstruirale' svoje vjerske tradicije ili iz raznih duhovnosti uzele što im odgovara i, dakako, ateistkinje.
Ateizam nam je toliko važan da s njim započinjem Abecedarij - jer ako ne možemo pričati o ateizmu, nećemo moći niti o religiji! Ateističke feministkinje na poseban se način pozicioniraju unutar feminizma, ali i unutar ateističkog pokreta. Ateistički feminizam javlja se kao odgovor na religiju koja potencira nejednakost žena i ograničava naša prava u duhovnim tradicijama, ali i u javnom prostoru. Ateistkinje se bune protiv molitelja, prosvjeduju ispred crkava i na trgovima, šire progresivne i kreativne ideje o rodu, obitelji i društvu, pozivaju se, glasno i nepokolebljivo, na razum i znanost.
Budući da ateist⁞kinje čine prilično mali postotak svjetske populacije, a žena unutar tog broja ima manje od trećine, ateistkinje predstavljaju manjinu unutar manjine. Još je manji broj onih koje aktivno sudjeluju u organiziranom ateističkom pokretu. Čini se da su žene koje su odbacile religiju posebno nepopularne u našem društvu. Žene koje prkose religiji ugrožavaju patrijarhalni poredak i potkopavaju tradiocionalna društvena očekivanja.
Među ateistkinjama koje su zadužile feministički pokret su Elizabeth Cady Stanton, Simone de Beauvoir i Mary Daly. Potonja je feministička teologinja koja se obratila na ateizam zbog teškog položaja žena u svijetu, religiji i duhovnosti, uvidjevši da nema emancipacije unutar postojećih vjerskih struktura. Spajajući nespojivo, sebe je definirala kao 'radikalnu lezbijsku feministkinju'.
Anarhizam i duh kršćanstva
Anarhizam (grč. ἀναρχίa: bez vlasti), filozofsko-politički pokret koji vjeruje u društvo oslobođeno od vanjskog autoriteta – državnog, religijskog, pravnog, političkog ili ekonomskog.
No anarhija nije kaos! Ona je oblik posthijerarhijske etike, radikalne solidarnosti i samoupravljanja. Premda većina religija – uključujući kršćanstvo – povijesno služi (p)održavanju hijerarhija roda, klase i rase, naći ćemo i u njima ideje i prakse otpora. Kršćanski anarhizam političko je teološki pravac koji u središte stavlja Isusovu poruku kao radikalno subverzivnu i oslobađajuću. Isus iz evanđelja nije neki bijesni šef, već kvir disident koji odbacuje autoritet religijske i državne elite, opetovano kritizirajući bogate i moćne. Što je alternativa? Zajednica radikalno jednakih!
Upravo takvu zajednicu kršćanski anarhisti⁞kinje vide u slici Kraljevstva Božjeg. Za njih ono nije luksuzni dvor s pet zvjezdica u koji će se preseliti na kraju vremena, već vrlo ostvarivo, pravedno društvo ovdje i sada – bez dominacije, nasilja i eksploatacije. Odnosi u takvom društvu temelje se na horizontalnosti, brizi, uzajamnosti i solidarnosti. Povijesno gledano, slična načela prakticirale su prve kršćanske zajednice, koje su odbacivale privatno vlasništvo i utabane klasne razlike. Vrlo protokomunistički, vrlo radikalno! Danas se kršćanski anarhizam suprotstavlja kako državnom autoritetu, tako i institucionaliziranoj religiji, koju vidi kao sredstvo kontrole. Umjesto poslušnosti, nudi duhovni neposluh – ljubav kao jedini legitimni autoritet, a ne zakon, red ili profit.
Jedna od najupečatljivijih figura kršćanskog anarhizma je Dorothy Day (1897.–1980.), američka novinarka, katolkinja i društvena aktivistkinja, osnivačica Catholic Worker Movementa. Premda ju Crkva danas pokušava kanonizirati (što je ironično na više razina), Day je bila daleko od dobre katoličke žene - samoproklamirana anarhistkinja, protivnica rata, zagovarateljica radničkih prava i neumorna kritičarka klerikalne moći i buržoaskog morala. Njezina vjera nije ju pripitomila, već motivirala za otpor!
Bog⁞inja u fragmentima
Bog⁞inja – sveto, najviše biće; stvoritelj⁞ica svijeta; apsolutno i potpuno prisustvo, uzrok i smisao svega što jest.
No, o bog⁞inji ne znamo ništa sa sigurnošću. Ona je bila, ostaje i bit će nespoznatljiva, zagonetka nad zagonetkama. Sve što uopće možemo dokučiti jest – slika bog⁞inje. A slike imaju svoj doseg. Za početak, kreiramo ih mi – ljudi – s obzirom na naše egzistencijalno iskustvo. Zato su slike uvijek fragmentarne, simboličke, kontekstualne.
Da, način na koji mislimo i osjećamo bog⁞inju govori više o nama nego o njoj. Reflektira naše kolektivne i individualne vrijednosti, strahove, čežnje, kulturne obrasce i povijesne traume. Pa se tako slike bog⁞inje mijenjaju s podnebljem, društvom, klasnim položajem, rodom i seksualnošću. Bog⁞inja nije fiksna - ona je fluidna, višeglasna, prijelazna. Mislimo li bog⁞inju kao nježnu, ali razarajuću Majku Zemlju? Kao sijedog, strogog Oca-Suca? Ili kao sveprisutnu, depersonaliziranu energiju koja pulsira u svemu što postoji? Dominantna slika božanskog u balkanskom kulturnom prostoru, osjećam, najčešće privilegira muško, očinsko, pravedno i ratničko. Naša imaginacija, primjerice, često nudi sliku boga-ratnika i njegovih „vjernih Hrvata“, što je u dubokom raskoraku s kvir, feminističkim, anarhističkim i antikolonijalnim teološkim imaginarijem.
U suvremenom svijetu, međutim, bog⁞inja i njezino zrcalo – mi same – suočene smo s novim izazovima. Apsolutne istine su dekonstruirane. Velike naracije više ne vrijede. Religija i duhovnost postaju eklektične, personalizirane, višeslojno isprepletene s raznim identitetima osobe. Na horizontu svakodnevice pojavljuju se raznoliki duhovni izrazi: New Age sinteze, neopoganske prakse, Wicca, dekonstruirano kršćanstvo, teologija oslobođenja Latinske Amerike, islamski feminizmi, kvir duhovnosti, slavensko rodnovjerje i druge starosjedilačke vjerske prakse...
Je li takva raznolikost slabost – ili snaga? Nisam sigurna. Sukladno novijim metamodernim pristupima, duhovnost danas ne traži povratak naivnom praznovjerju, niti ciničnoj dekonstrukciji svega i svakoga. Traži novu sposobnost postojanja u paradoksu. Istovremeno vjerovati i sumnjati, osjećati i kritički misliti, graditi i razgrađivati, poput živog organizma. Nova duhovnost prihvaća da je bog⁞inja istodobno stvarna i metaforička, osobna i transpersonalna, ukorijenjena u povijesnom iskustvu, ali otvorena transcendenciji. Možda (ali samo možda!) nam ne treba totalna religija – nego otvorena mreža duhovnih praksi koje čuvaju svetost ranjivosti, (su)odnosa i samoprevazilaženja.
Bechdel test - prolaze li ga religije svijeta?
Bechdel test; po američkoj karikaturistici Alison Bechdel, koja ga je popularizirala u stripu Dykes to Watch Out For 1985. godine, premda zaslugu za ideju pripisuje prijateljici Liz Wallace.
Test se često koristi kao jednostavan, ali učinkovit alat za procjenu prisutnosti (i kvalitete!) ženskih likova u filmovima, serijama ili knjigama. Da bi neko popularno djelo prošlo test, u njemu moraju postojati barem dvije žene koje međusobno razgovaraju – o nečemu što nije muškarac. Ako od danas krenete primjenjivati Bechdel test dok vikendima bingeate serije, uronit ćete u novi, pesimistični svijet pop-patrijarhata. Mnoge popularne serije i filmovi – uključujući Gospodara prstenova, Seks i grad, jako popularan Sram i niz drugih – test padaju. Pad je zapravo blaga riječ - ovo je frontalni sudar s činjenicom da u većini popularnih djela 21. stoljeća žene, osim o tipovima, naprosto nemaju o čemu pričati.
Što bi se dogodilo kada bismo Bechdel test primijenile na religije svijeta? Na svete tekstove, predaje, mitove i tradicije koje su oblikovale civilizacije i identitete? Rezultati su, očekivano, deprimirajući. U Bibliji se žene rijetko susreću, još rjeđe međusobno razgovaraju, a gotovo nikada bez posredovanja muškaraca ili zbog tema koje nisu vezane uz njih. Kao da su žene u Bibliji programirane da jedne drugima šute – osim ako treba komentirati čiji je tko sin, gdje je i što radi muž, ili što im je rekao anđeo muškog naličja. Ako sveti tekstovi šute kada žene progovore, možda je vrijeme da napišemo neke nove.
Ipak, postoje fragmenti koji – barem djelomično – prolaze Bechdel test! U Knjizi o Ruti, Rut i Noemi, obje udovice, vode duboke, intimne razgovore o zajedničkom životu i opstanku, neovisno o muškarcima. Taj prizor ženske solidarnosti, posebno u feminističkim čitanjima židovskih teologinja, iščitava se kao primjer autonomije žena u kontekstu patrijarhalnog društva. Slično nalazimo i u Evanđelju po Luki, gdje Marija i Elizabeta razmjenjuju riječi radosti i duhovnog prepoznavanja u trenutku kada obje očekuju dijete. Iako se razgovor tiče trudnoće, feminističke interpretacije naglašavaju kako se u tom susretu događa snažno povezivanje dviju žena koje – bez prisustva muškaraca – prepoznaju bog⁞injino djelovanje u vlastitim tijelima i povijestima. Njihov razgovor ujedno je proklamacija nade i revolucije.
U budističkoj tradiciji, zbirka Therīgāthā – stihovi redovnica – sadrži više od 70 pjesama koje izgovaraju žene o vlastitom duhovnom putu. Pjesme su zapravo monolozi namijenjeni drugim ženama, a nastale su u prvim stoljećima budizma. U njima nalazimo elemente međusobne solidarnosti, podrške i iskustvenosti – što je gotovo revolucionarno u kontekstu ranog religijskog kanona. Jer, budimo realne – kanoni i revolucije ne idu često ruku pod ruku.
Mitovi izvan monoteističkih tradicija – poput starogrčkog mita o Baubo i Demetri – također nude slike ženskog dijaloga. Kada boginja Demetra tuguje zbog gubitka kćeri Perzefone, Baubo je tješi gestom anasyrme – flešanja vulve – na što se pojavljuje Demetrin smijeh iz dubine trbuha. Mit prikazuje dvije žene koje dijele tugu, smijeh i iscjeljenje – bez muške dominacije u sadržaju ili značenju.
No, ovo su rijetki izuzeci. Sveukupno gledano, religijski tekstovi, kao i čitave vjere i tradicije, odražavaju duboku rodnu nejednakost. Pisani su, interpretirani i prenošeni u društvima u kojima su žene bile sustavno isključene iz obrazovanja, vodstva i odlučivanja. Ženski su glasovi rijetki, pasivizirani i gotovo uvijek definirani kroz odnos prema muškom autoritetu – bilo ocu, mužu, proroku ili Bogu.
Ako želimo živjeti duhovnost koja nije još jedna patrijarhalna floskula, već prostor istinske solidarnosti, onda ona mora ne samo proći Bechdel test – nego ga radikalno nadmašiti. Trebamo tekstove, rituale i zajednice u kojima se žene, trans, gej, nebinarne i queer osobe susreću, razgovaraju i osnažuju jedna drugu – ne definirane pogledom cishet muškarca, nego vlastitim iskustvom, tijelom i duhom.
Cis-normativnost i religija
Cis; latinski prefiks koji znači „s ove strane“. Koristi se za označavanje osoba čiji se rodni identitet podudara sa spolom koji im je pripisan pri rođenju. Sam termin "cis" uveden je 1994. kao antonim trans identitetima.
Cisrodna osoba; osoba koja se identificira s rodom koji joj je dodijeljen pri rođenju na temelju vidljivih fizičkih karakteristika. Za razliku od trans i/ili nebinarnih osoba, cisrodne osobe uglavnom ne susreću društvenu, medicinsku ili administrativnu sumnju u svoj rodni identitet.
Cis-normativnost; nevidljiv, ali sveprisutan društveni, medicinski, pravni i religijski režim koji cis identitet postavlja kao univerzalnu i očekivanu normu. Sve što od te norme odstupa – trans, nebinarni, interspolni, rodno fluidni identiteti – označava se kao iznimka, devijacija, disfunkcija ili „ideologija“. Cis-normativnost ne djeluje samo kroz pojedinačne predrasude, već kroz institucije koje oblikuju stvarnost – školu, religiju, zdravstvo...
Cis-seksizam; sustav u kojem se cis identiteti smatraju valjanima, moralno neutralnima i prirodnima – dok se trans i rodno varijantne osobe ispravlja, patologizira ili isključuje. Cis-seksizam ne počiva samo na predrasudama pojedinaca, već na strukturama koje određuju tko ima pravo na siguran život, ljubav i brak, punu zdravstvenu skrb, duhovnost i zakonsku osobnost.
Cis-privilegija; nevidljivi komplet povlastica koji dolazi uz cis identitet - ne moraš objašnjavati svoj rod. Ne riskiraš da ti odbiju liječničku skrb. Ne moraš brinuti hoćeš li biti izbačena iz javnog WC-a. Tvoj rodni marker na dokumentima ne izativa sumnju. Tvoje tijelo se smatra „ispravnim“, poželjnim. Nitko ne dovodi u pitanje tvoju ljudskost. I sve to možda i ne primjećuješ – jer je čitav sustav podešen za tebe.
U abrahamovskim religijama, uključujući kršćanstvo, cis-normativnost nije samo pretpostavka. Ona je zakon savršenog ljudskog poretka, zapisan u svakoj liturgiji, no i svakom skamenjenom pogledom prema „neprikladnom“ tijelu. Trans, interspolne i rodno varijantne osobe sustavno su ignorirane u vjerskim zajednicama, prešućene u teološkim raspravama i izbrisane iz povijesti.
Binarni rod – pardon, spol – jedina je dozvoljena valuta utjelovljenja. Muško i žensko. Komplementarni. Kompatibilni. U Teologiji tijela Ivana Pavla II., jednom od najvažnijih katoličkih tekstova o seksualnosti, takva binarnost poprima gotovo dogmatsku dimenziju. Muško i žensko, i točka! Rod i spol su istovjetni, tijelo koje ti je dodijeljeno pri rođenju – božja je volja. Ne postoji mjesto za one koji se ne uklapaju u tu shemu. Drugim riječima, o TIRV osobama – ni slova. I baš zato taj tekst funkcionira kao vrlo moćna rodna ideologija. Cenzura uvijek ima isti zadatak - izbrisati ono što se ne uklapa, jer je opasno. U ovoj jednadžbi nema mjesta za “nezgodna” tijela, ni za priče o strasti, romantici ili žudnji van savršene muško-ženske kombe. On je zaštitnički nastrojen i napucan testosteronom, a ona krhka, meka i željna biološkog majčinstva. Prirodno se privlače. Seks? Isključivo u braku, popraćen molitvom za dijete. Amen.
Razmjeri onoga što ostaje prešućeno nadilaze ovaj tekst. Interspolne osobe, trans i rodno varijantni identiteti, svakako, ali i seksualnost osoba s invaliditetom, starijih osoba, žudnja bez reprodukcije u jednadžbi, homoerotičnost, romantična prijateljstva... U kriku tišine leži cijeli jedan svijet. Srećom, feminističke i kvir teologije tijela polako i sigurno izvlače iz oramara ustajale mejnstrim teologije.
Mnogi i dalje cis-normativnost pokušavaju legitimirati pozivanjem na Bibliju. Kažu – "Bog stvori muškarca i ženu". I to im je dosta! Ne treba više ništa objašnjavati, valjda. Ali isti taj izvještaj iz Postanka koristi stilsku figuru – dan i noć, nebo i zemlja, muško i žensko. To su poetske binarnosti, a ne hermeneutičke giljotine. Jer nitko pametan neće tvrditi da zbog dana i noći ne postoji zora ili suton. Niti će zbog toga što je Bog⁞inja stvorila kopno i more, strastveno isušivati močvare po svijetu. Ali kad su u pitanju tijela i identiteti – poetska figura pretvara se u univerzalni zakon.
Usto, prva osoba u Knjizi Postanka nije bio muškarac, reći će sestrinske tradicije. Bila je sverodna. I tek se kasnije dijeli. Što nam to govori o mogućoj svetosti nebinarnih, trans i rodno varijantnih identiteta? Ako pitate rabinski judaizam – mnogo toga. Talmudska tradicija poznaje čak osam rodnih kategorija: zachar (cis muškarac), nekevah (cis žena), androgynos (osoba s obilježjima oba roda), tumtum (osoba bez jasno izraženih rodnih obilježja), aylonit hamah (ženski pripisani rod, kasnije prirodni razvoj muških obilježja), aylonit adam (ženski pripisani rod, kasnije razvoj muških obilježja uz ljudsku intervenciju), saris hamah (muški pripisani rod, kasnije prirodni razvoj ženskih obilježja), saris adam (muški pripisani rod, kasnije razvoj ženskih obilježja uz intervenciju). Iz ovoga možemo zaključiti da rodna raznolikost nije moderna izmišljotina, već duboko ukorijenjena povijesna realnost.
Izvan abrahamovskih religija isto je šareno. U Indiji, hijre – treći rod – djeluju kao posrednice između svetog i svjetovnog. U nekim autohtonim kulturama Sjeverne Amerike, two-spirit osobe imaju izuzetnu duhovnu ulogu. Religije i duhovnosti nisu slijepe prema rodnoj složenosti, ali institucionalna teologija itekako jest. Ona čita selektivno, briše višak, kroji ideal tijela umjesto da uživa u postojećim varijacijama. Kad naiđe na razliku – uvodi red. Kad naiđe na tijelo koje se ne može ukrotiti – nameće kaznu.
Cis-normativnost nije tradicija. Nije božanski poredak. To je sustav kontrole. Sustav koji održava moć. Jer i znanstveno gledano, da se trenutak maknemo od teologije, biološki spol nije jednoznačna kategorija već obuhvaća niz elemenata: kromosome, hormone, genitalije, ali i način na koji tijelo funkcionira, što znači da spol nije stabilna, univerzalna kategorija. Rod, s druge strane, označava društveno oblikovane uloge, norme i očekivanja vezana uz spol, a varira ne samo kroz vrijeme nego i između kultura. Priroda i povijest pokazuju – i rod i spol su kompleksniji od jednostavne binarne podjele. Dekonstrukcija cis-normativnosti teološki je zadatak, politička nužnost i stvar preživljavanja. Ne želimo da kvir teologije budu samo „alternativa“ – za mnoge, one su doslovno pitanje opstanka. Cis-normativnost nije sveta. Samo je zgodna – onima koji ne podnose slobodu.
Čuvarice patrijarhata
Patrijarhat, sustav u kojem muškarci imaju primarnu kontrolu nad društvenim, političko-ekonomskim i kulturnim institucijama.
Čuvarice patrijarhata djeluju promišljeno i strateški - iz konzervativnih udruga, medija, politike i društvenih mreža. One su propovjednice poniznosti i "prirodnog poretka", influencerice čistoće i poslušnosti. Produžena su ruka moći – kroz obitelj, obrazovanje, religiju i institucije. Brane hijerarhije koje nas ograničavaju, legitimiraju moralne okvire koji nam oduzimaju tijelo i glas i promiču norme koje isključuju sve što je drugačije, fluidno, feminističko ili queer.
U Sluškinjinoj priči Margaret Atwood, teta Lydia prkazana je kao groteskna čuvarica Gileadova poretka. Njezina kontrola i nasilje utjelovljene su u osobnoj nemoći da pomogne ženama i djeci, pa zaključuje da je ženska emancipacija opasna. Revno sudjeluje u režimu, svaljujući teret društvenog sloma na žene. Projicira na njih vlastitu traumu, kažnjavajući ih. I u svemu joj tome, dakako, pomaže religija.
No čuvarice patrijarhata ne žive samo u djelima fikcije. Majka Tereza, svetica Katoličke crkve, simbol je požrtvovnosti, ali i rigidnosti. Bila je otvoreno anti-choice, protivnica kontracepcije i razvoda te je vlastiti autoritet koristila za utvrđivanje patrijarhalne etike kao moralne norme.
Gabriele Kuby, njemačka sociologinja i publicistkinja, etablirana je intelektualna figura konzervativnog katoličanstva. Kritizira feminizam, rodnu ravnopravnost i LGBTQIA+ prava, tvrdeći da „seksualna revolucija razara slobodu u ime slobode“. Njene knjige koriste se kao resurs unutar anti-rodnih i pro-life pokreta diljem Europe.
Ekaterina Andersen, pravoslavna tradwife influencerica, kombinira estetiku 1950-ih s pravoslavnom duhovnosti. Na društvenim mrežama promovira viziju žene kao kućanice, supruge i majke – uz retro haljine, frizure i recepte. No iza tog „lifestyle“ narativa krije se poruka da je idealna žena domaćica, muž autoritet, a nuklearna obitelj svetinja.
Zašto neke žene podržavaju patrijarhat? Možda zato što ga ne doživljavaju kao ugnjetavanje, već kao prirodni poredak ili izvor sigurnosti i društvenog položaja. Konzervativne žene, pak, možda vjeruju kako sustav mogu unaprijediti iznutra. One koje cijene ulogu majke i skrbnice podupiru ga jer im on, barem formalno, daje priznanje. Tradicionalni odgoj uvjerava ih da patrijarhalni sustav ide u njihovu korist, dok feminizam smatraju opasnošću. Religija dodatno potiče te strahove i nade, a vjerske zajednice često zagovaraju komplementarsnost spolova, čime opravdavaju rodnu nejednakost
Kao što feministička teologinja Elisabeth Schüssler Fiorenza ističe kroz koncept kyriarhije, patrijarhalna struktura nije jednostavna podjela na muške tlačitelje i ženske žrtve. Čak i žene mogu postati akterice ugnjetavanja, pogotovo kad djeluju u ime autoriteta. Ne mislim da su čuvarice patrijarhata nužno zle – ali jesu svjesne, uporne i moćne u obrani sustava koji nas, paradoksalno, ograničava. Kao feministkinja, želim društvo u kojem će i one biti slobodne, ali neću ih infantilizirati i patronizirati u stilu onoga "zagrli svoju lokalnu desničarku". One su svjesne igračice i protivnice od kojih možemo štošta naučiti, a ne žrtve koje treba spašavati – i baš zato predstavljaju poseban izazov feminizmu.
Ćudoređe
Ćudoređe; složenica riječi ćud i red, u značenju ‘dovoditi svoju ćud u red’. Označava moral oblikovan i propisan skupom društvenih ili vjerskih pravila. Najčešće se odnosi na normiranje ponašanja, osobito u području seksualnosti, roda i obiteljskih odnosa.
Ali kada klečavci zazivaju ćudorednije društvo, ne traže kraj ratova, suzbijanje obiteljskog nasilja ili pravednu raspodjelu resursa... Ne, oni mole za poslušne žene u dugim haljinama i povratak muškog autoriteta. Kao da ta jednadžba već nije isprobana milijun puta, na tisuću različitih načina – uvijek s istim, poraznim rezultatom.
Ćudoređe koje se zaziva na molitvenim skupovima, fašističkim koncertima ili organiziranom konzervativnom aktivizmu nije nikakva vrlina ni put duhovnog rasta – to je pendrek usmjeren ženama i manjinama, korektiv koji udara po svemu što odudara od zamišljenog reda i discipline. Vapaj za „ćudorednijim“ društvom zapravo je poziv na uspostavu nadzora nad tijelima i životima svih koji se apriori ne uklapaju u religijske i kulturne obrasce.
Ćudoređe nije moral, a još manje etika. Etika se bavi odnosima, brigom i odgovornošću, s mogućnošću kritičke evaluacije i stvaranja drugačijih sustava. Ćudoređe koje propovijedaju vjerske zajednice, naprotiv, funkcionira kao katalog zabrana: kako se oblačiti, koga voljeti, koliko i što govoriti, gdje hodati, kada rađati… Religijski diskurs o ćudoređu uvijek ide ruku pod ruku s patrijarhalnom agendom. Povijesno gledano, svećenici, imami, rabini i gurui nisu bili isključivo duhovni vođe, nego i čuvari javne ćudorednosti – cenzori, suci i egzekutori. Žene, svi oni koje su voljeli “pogrešno” – bilo osobe druge boje kože ili istih genitalija – trans i rodno varijantne osobe, svi su redom padali pod optužbu “nećudorednosti”. A ta optužba često je značila izopćenje, zatvor ili smrt.
U hrvatskom kontekstu, ćudoređe često poprima i nacionalnu dimenziju, gdje ono “čestito hrvatsko” postaje alat za isključivanje svih koji se ne uklapaju u viziju nacije, vjere i heteronormativne obitelji. Danas, u eri desničarskih retradicionalizacija, ćudoređe se vraća na velika vrata – kroz masovne koncerte, crkvene propovijedi, medijske hajke, kvartovski vandalizam i aktivizam. Nikada nismo živjele s više straha, rasizma, ksenofobije i homobitransfobije. Nikada manje nije vrijedila ona zapovijed ‘ljubi bližnjega svoga’. A moglo bi biti drugačije – kad bi dovoditi ‘ćud u red’ značilo odgovornost za nasilje, pohlepu i mržnju, umjesto kontrolu nad neprihvaćenim različitostima.
Dekonstrukcija vjere
Dekonstrukcija (lat. deconstruere, rastaviti, razložiti); proces rasklapanja, seciranja, a nekada i odbacivanja uvjerenja s kojima smo odrasli. 1960-ih, pojam dekonstrukcije u filozofiju je uveo francuski filozof Jacques Derrida (1930.–2004.).
Danas sve češće možemo čuti da netko ‘dekonstruira’. No što to znači? Dekonstrukcija vjere znači preispitivanje naučenih uvjerenja, dogmi, odgoja, crkvenog učenja te religijskih struktura moći. Radi se o pokušaju da se razlikuje ono što je za pojedin⁞ku oslobađajuće, duhovno i sveto od nametnutih uvjerenja, straha ili izvanjske kontrole.
Na put dekonstrukcije krećeš u onom trenutku kad shvatiš da ti „Božja volja“ servirana s oltara više liči na samovolju nego na autentičnu poruku. To je kad se usudiš pitati, prvo sebe, a onda i druge - zašto? Zašto se moj glas ne smije čuti? Zašto moja ljubav ne može biti blagoslovljena? Zašto različita pravila vrijede za bogate i siromašne? To je kad kreneš istraživati – i shvatiš da je bogatstvo propitivanja veće od dogmatskog kaveza u koje smo zatvorili duhovne tradicije i vjeru.
Za neke, proces dekonstrukcije završava povratkom u vlastitu tradiciju – ali na nov način, očišćenu od prijašnjih uvjerenja. Za druge, dekonstrukcija otvara vrata potpuno novom doživljaju duhovnosti. Za treće se radi o potpunom napuštanju vjere - u tom slučaju, dekonstrukcija vodi u dekonverziju. U svim slučajevima, riječ je o oslobađanju: od grča poslušnosti, štetnih mitova, ćudorednih pendreka...
Konačno, dekonstrukcija vjere nije samo osobni put, nego i politički čin. Jer svaka osoba, svaka vjerni⁞ca koja kaže: „ne, ova vjera me ne hrani, nego truje“ – ruši zidove koji tlače generacije. Iz pepela sagorjele dogme raste nada. Nije riječ o kraju, nego o početku – jer tek kad se sruši kuća straha, možemo zajedno graditi prostore slobode i solidarnosti.