Početnica

Teologiju oslobođenja porodilo je iz latinoameričko katoličanstvo 60ih godina. Iako bogate karijere duže od pola stoljeća, i dan danas ju mejnstrim teologija drži kontroverznom zbog mjestimičnog korištenja marksističke analize pri teologiziranju. Zašto teologija oslobođenja? Teologija oslobođenja stavlja naglasak na siromašne, obespravljene i marginalizirane. Krajnji joj je cilj dostizanje društvene pravde kroz analizu konteksta (koji neke pojedince.ke, zajednice ili kulture drži na pozicijama moći, a druge podjarmljuje) te praktičnog djelovanja - aktivizma, izgradnje kulture podrške, otvaranja društveno-teoloških prostora onima koji im tradicionalno nemaju pristup. Ili da parafraziram Marxa: teolozi.ginje su do sad religiju samo različito tumačili, a radi se o tome da se ona promijeni! Bilo mi je važno napisati Početnicu o teologiji oslobođenja jer sam već pisala o feminističkoj i queer teologiji, koje se dobrim dijelom oslanjaju na progres učinjen upravo u ovom polju.

​

Sveto trojstvo teologije oslobođenja su klasa, rasa i seksualnost/rod: 

1) Klasna je borba nit vodilja prve struje teologije oslobođenja koju sam gore opisala. Ona nastaje kao moralna reakcija na siromaštvo i socijalnu nepravdu u Latinskoj Americi, koju je tamošnja korumpriana religija podržavala, pa i produbljivala. Uslijed takvog beznađa, buja nada u oslobođenje. Bok uz bok željenoj promjeni društveno-političkih struktura ide ideja nove religije utjelovljene u iskustvu siromašnih, bazirane se na interpretacijama Biblije i tradicije povezanih s tim iskustvom. Odličan teolog oslobođenja, Jürgen Moltmann, kreira upravo takvu teologiju kroz isticanje Svemogućeg, Nespoznatljivog i Beskrajnog Boga utjelovljenog u neprivilegiranom, siromašnom i poniženom Isusu. 

2) Dodajmo prethodnoj rečenici i ovaj stejtment: Bog se utjelovio u nebijelom Isusu! Kolonizirali smo sliku Krista našim bogatstvom i bjelinom dodavši mu plavozelene oči, barem desetak centimetara u visinu i savršeno valovitu, svijetlu kosu. Mariju smo iz robusne nomatkinje pretvorili u krhki lik Europljanke lica koje sunca vidjelo nije. Josip je valjda umro od teškog života manualnog radnika prije negoli je Isus napunio treće desetljeće, no u našoj viziji nije pogrbljen, bolestan, umoran ili grubih radničkih ruku. Crnačka nas teologija oslobođenja vraća ovim, povijesno točnijim, slikama svete obitelji i kristologiji koja portretira Isusa kao smeđeg revolucionara. Ova inačica teologije oslobođenja naglašava i položaj nebijelih osoba i zajednica u društvu te aktivno radi na njihovom osnaživanju i dostizanju društvene ravnopravnosti. 

3) 70ih godina teologija oslobođenja počinje se usmjeravati i na žene, formiraju se feministička i 'womanist' teologija; na gej i lezbijsku zajednicu, a kasnije, u postmoderni, i na razne queer identitete. Budući da sam o queer i feminističkoj teologiji već pisala, sada ću reći nekoliko stvari o ranoj gej i lezbijskoj teologiji: kao i prethodno opisane, i ona se bavi raskrinkavanjem opresora te konstruiranjem teologije iz perspektive samih seksualnih manjina. Ova teologija je u svojim počecima bila istovremeno apologetska, zbog svima dobro znanih biblijskih redaka, i izrazito praktična, angažirajući se primjerice, pružanjem podrške LGBT+ zajednici u doba epidemije AIDSa. 

 

A što vi mislite o teologiji oslobođenja - važan nauk ili bauk? Koje identitete, kulture ili zajednice biste vi naglasili kao krucijalno važne za teologiju oslobođenja? Pišite mi!

​